Euharistija je ustanovljena na posljednjoj večeri stoga se i naziva “Gospodnja večera”. Kroz euharistiju je najpotpunije vidljivo očitovanje našega drugovanja s Bogom i jedinstva svega B ožjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnažanjem kruha. Svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.
To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći:
"Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen."
Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći:
"Ova je čaša novi savez u mojoj krvi, koja se za vas proljeva"
Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao “spomen-čin” svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Sv. Pavao tumači to riječima: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu (kalež), navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.
Misa je sakramenat Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito. “sakramentalno” slavi i obnavlja Isusova žrtva za naže spasenje. njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo “koje se za nas daje”, i njegovu krv “koja se za nas prolijeva”.
BITNI DIO MISE jest posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. To je središte Isusovn spomen-čina: prilike kruha i vina ostaju iste, ali se mijenja sama stvarnost. Kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi. Plodovi zemlje i ljudskoga rada u euharistijskom slavlju postaju “znakovi” da se Isus Krist sav – dušom i tijelom – definitivno i nepovratno predao Ocu i nama, da se to “otajstvo” predanja snagom Božjega Duha i sada događa, da je taj “predani” Isus kao Uskrsli – snagom Božjega Duha – sav prisutan medu svojim vjernima. Tu otajstvenu promjenu stvarnosti kruha i vina u novu stvarnost, u stvarnu prisutnost Isusa Uskrsloga, zovemo “pretvorbom”. – To otajstveno događanje u središnjem činu euharistijskog slavlja predvodnik (svećenik) oglašuje riječima:
"Tajna vjere!"
Prisutni kliču:
"Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,Tvoje uskrsnuće slavimo,Tvoj slavni dolazak iščekujemo."
Euharistija je spomen-čin kojim se na otajstven način obnavlja događanje našeg spasenja. U njemu se ujedno najbolje vidi što je Crkva: zajednica vjernih okupljena oko svoga prisutnog proslavljenog Gospodina, koja po Kristu, s Kristom i u Kristu – ujedinjena snagom Duha Svetoga – daje svu slavu i čast Ocu. I sve to okupljena zajednica želi i nastoji slaviti i proživljavati u savršenom uzajamnom predanju. Euharistija stoga Crkvu istodobno najbolje očituje i izgrađuje. Euharistija je središnji sakramenat Crkve, sakramenat žive Prisutnosti i predanja.
Oko bitnog dijela euharistije od početka su se oblikovali razni obredi, čitanja, pjesme i molitve. Kroz duga su se stoljeća oni i mijenjali. Oni svi zajedno. oko tog neizmijenjenog dijela euharistije – pretvorbe, čine svetu misu.
Svi ti obredi, čitanja, molitve i pjesme – raspoređeni prema liturgijskoj crkvenoj godini – čine knjigu koja se zove misal. Ta je knjiga neiscrpivo vrelo za sve zreliji vjernički život. Uvođenjem narodnog jezika u liturgiju ona je postala pristupačna svakom vjerniku.
Blagovanje Kristova tijela i krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina, zove se pričest.
Posvećeni kruh čuva se u crkvama i poslije mise, u prostoru koji se zove svetohranište ili tabernakul (pred njim gori “vječno svjetlo). Kristovo tijelo pod prilikama kruha čuva se:
- za pričest onih koji nisu mogli sudjelovati u misi (npr. bolesnici).
- za klanjanje i molitvu.